Kakav je to čarobni štapić u Pariz doneo „čika“ Minja Subota, pa je u svečanoj sali pri sabornom hramu Sv. Save sve prisutne pretvorio u decu. Ne samo što su dečica pevala i recitovala i mnogo se veselila, nego su se u ta nadmetanja uključile i sve mame, bake, tate i deke, pa i prota Nikola, dijasporski lideri Mića Aleksić i Vidoje Purić, kao i iz Beograda pristigli državni sekretar u Ministarstvu dijaspore Predrag Tojić. I svi kao u vrtiću i sa željom da dugo traje, pa, eto, makar večno ostali deca.
Počelo je konstatacijom da je „leptir ukras cveta“, pa nastavljeno onim da su „deca ukras sveta“ i u svakom narednom trenutku za tu tvrdnju stizale su slikovite potvrde. A, jeste, čika Minja je bio odgovoran za sve što se dešavalo, zato što je prozivao mališane, nagovarao ih da istresu sve što su do sada naučili, a oni – hoće, ali često – ne ide, zapinje, roditelji dovikuju, pomažu i kako god da se završi – na poklon stiže CD pun dečjih pesmica.
Lepo se sa tim „ukrasom sveta“ družio omiljeni dečji voditelj, pisac i kompozitor Minja Subota, zbog čega se moralo primetiti, mada je skoro dvometraš, da još nije sasvim narastao i da deca to osećaju, pa zato pristaju sa njim da idu u „Afriku da sade papriku“, da mu saopšte kako je „škola najmilija kuća, bila bela, plava ili žuta“, a i da zakukaju sa: „A-ja-ja-ja“, jer se „razbolela lisica, suši se k’o grana, lečili je brižljivo nekoliko dana“.
U jednom trenutku stade pred čika Minju dečačić i glasno saopšti: „Želim ovim putem, svima na znanje da dam, mene nije rodio niko, ja sam se rodio sam“, kad do njega doskoči devojčica koja izrecitova: „Dobar drug ti vredi više i od sunca i od kiše, i od šume i od hleba, dobar drug ti uvek treba“. Tačno, saglasiše se okupljeni. Čitaj dalje

















































